Osnovna škola Ljudevita Gaja Nova Gradiška

Avantura  na dva kotača

Budimpešta ima semafore za bicikliste

Ljudi danas putuju više nego ikada. Poslovno, turistički ili radi zabave. Turističke agencije nude kamo putovati i kako, ali još nisam vidio ni jedan prospekt ili novinsku reklamu u kojima se nudi putovanje biciklom. Na takvo putovanje moraš se odlučiti i uputiti  samostalno. Upravo smo to učinili moja obitelj i ja.

Moj tata Hrvoje još je prošloga ljeta  predložio da sljedeće ljetovanje provedemo putujući biciklima od Budimpešte do Beča. Biciklima! Moja mama, tata, petogodišnja sestra i ja! Neobično? Možda. Zanimljivo? Sigurno. Izazov? Naravno. Nakon kratkoga razmišljanja prihvatili smo  prijedlog.

Pred polazak

Bližio se dugo očekivani godišnji odmor. Hvatalo me uzbuđenje i strah jer nisam znao hoću li ja to sa svojih jedanaest godina moći. Da ne spominjem svoju sestru od pet godina. No, nisam čuo ni jednom da to brine moje roditelje. Mogu reći da smo kondiciju stjecali vozajući se okolicom grada.  Pripreme koje su uslijedile poput proučavanja karata, razgledavanja mjesta kroz koja ćemo prolaziti, na internetu, naravno,  učinile su me  još znatiželjnijim. Tako znatiželjnim da sam se na dan polaska probudio jako rano jer sam htio što prije stići na naše odredište.

Krenuli smo rano automobilom na koji smo stavili naša tri bicikla i za neka tri sata bili smo na Balatonu, blatnom jezeru u Mađarskoj. Vjetar je tamo puhao u mahovima, ali je puhao kao lud pa sam se iznenadio valovima na jezeru. Nekako sam mislio da samo na moru mogu biti veliki valovi.

Dok sam se sa sestrom igrao na plaži u Fonyodu, mama se prepustila užitku fotografiranja zalaska sunca na Balatonu. Ipak je njeno zanimanje fotografija. Ona u našem gradu ima fotografski studio. Tu smo noć proveli u kampu na Balatonu u našem velikom šatoru.

Budimpešta

Sutradan smo još uvijek automobilom pošli dalje prema Budimpešti. Zaspao sam u vožnji i probudio se kada smo prelazili preko ogromnoga mosta iza kojega se krio sjajni velegrad. Nakon raspakiravanja u kampu Haller odbiciklirali smo do grada u mali obilazak. Sestra sjedi u sjedalici na paket-sicu mamina bicikla. Iznenadili smo se kako kroz sve ulice vodi biciklistička staza, čak su postavljeni i semafori namijenjeni biciklistima. Mama i to fotografira. Baš je smiješna, fotografira semafore!

Nailazili smo na kulturne znamenitosti. Budimpeštanski parlament u kojem se čuva kruna svetoga Stjepana, prekrasna građevina poput najljepšega dvorca iz bajke s mnoštvom  prozora. Trg heroja, jedno od najimpresivnijih mjesta u Budimpešti. Opet fotkanje! Navečer smo se brodom provozali Dunavom da razgledamo svjetla Budimpešte. Svi smo bili oduševljeni, a izgleda da je moja sestra bila najviše jer je izjavila da se osjeća kao da sanja.  Zaista je bilo prekrasno prolaziti ispod svijetlećih mostova i misliti na sutrašnji veliki dan kada nastavljamo dalje  s malo stvari na biciklima. Još jedna noć u kampu.

Gusari, konjanici i pastiri

Prvi dan vožnje ostat će mi u sjećanju  zbog neizvjesnosti koja me mučila cijelu noć i  koju nikada prije nisam osjetio. Kada smo krenuli, sve je nestalo, osjećam se sigurno uz tatu jer se on pobrinuo za sve detalje putovanja. Imamo i GPS u slučaju da zalutamo. Dobro je da se i ja znam služiti  tom spravicom. Majda je s mamom na biciklu i nju ne muči neizvjesnost jer ona ima tek pet godina i mama je za nju isto što i sigurnost. Izlazak iz Budimpešte trajao  je oko dva sata i prvi gradić u koji stižemo je Szentendre, gradić sličan gradićima kod nas u Istri. Šarolike kućice, uske ulice i muzeji, turisti i restorani, trgovinice i crkve, česma na glavnom trgu. I dobar sladoled. Vrijeme  je bilo odlično, ne prevruće,  i vožnja je bila ugodna. Pitate se kojom cestom vozimo,  vozimo europskom biciklističkom stazom EuroVelo 6 uz Dunav i stižemo u Višegrad nakon tri sata vožnje. Mama i ja, privučeni glazbom i mnoštvom koje je išlo prema jednoj ulici, krećemo u tom pravcu. Pojasnila mi je da je to srednjevjekovna odjeća i da vjerojatno prikazuju život tadašnjega stanovništva. I  glazba koju smo čuli bila mi je drugačija od ove danas. Svirači su izgledali kao gusari. Istetovirani, u širokim crvenim hlačama, s nekim instrumentima za koje smo pomislili da su gajde. Bili su tu još i konjanici i pastiri. Tata nas požuruje i grdi. Ako budemo sve tako dugo razgledavali, do mraka nećemo stići u Esztergom, naše sljedeće odredište. Nakon 85 km vožnje u kampu u Esztergomu dočekuje nas roj komaraca što nam nije baš bilo drago. Brzo smo raširili šator i umorni otišli na spavanje. Tu nam tata priča da je bazilika u Esztergomu, pokraj koje smo prošli,  najveća katolička crkva u Mađarskoj.

Vlak za bicikliste

Drugi dan nastavljamo EuroVelom 6  do Komaroma.  Tu je bila prava uživancija. Kamp u kojem smo boravili dio je zanimljivih toplica koje su pune tobogana i ostalih vodenih iznenađenja za djecu. Kupanje i veselje, ali sve je kratko trajalo. Odlično se osjećam iako smo već prešli stotinjak kilometara. Treći dan rano ujutro krećemo dalje biciklističkom stazom uz koju rastu šljive i kajsije  pa smo svako toliko stajali da se okrijepimo voćem. Voziti nije teško jer je sve ravno. Vozimo se uz uređena polja suncokreta i žita. Lijepo je vidjeti nepreglednu zlatnu ravnicu koja se sastaje s plavim nebom. Zaustavljamo se na zanimljivom dijelu puta gdje usporedno voze automobili, bicikli i vlak.

Nakon fotografiranja kod ulaska u Slovačku vozimo prema Dunajskoj Stredi. I gle iznenađenja, u kampu opet toplice! Bili smo zadovoljni jer nam je kupanje  godilo, pogotovo jacuzzi.

Saznajem da je tata i birao odredišta-odmorišta gdje imaju toplice da se poslijepodne možemo kupati i da smo zbog toga skrenuli s Euro Vela 6, što se pokazalo lošom odlukom. Cesta koja vodi iz Dunajske Strede za Bratislavu nema biciklističku stazu pa je bilo preopasno s teretom voziti uz velike šlepere i autobuse. Zabrinuti skrećemo u Orechovu Poton nadajući se da ćemo se moći ukrcati u vlak jer nam je Euro Velo 6 bio dosta daleko. Kad ono, vlak kakav nisam nikad vidio, široka se vrata otvoriše, stuba se spusti i mi lako uvezemo bicikle u vagon predviđen za to. Unutra uredno i sve nekako kulturno i pristojno. Čak smo to jeftino platili. Zaboravio sam reći da se sporazumijevamo na engleskome jeziku. Zadovoljni izlazimo u Bratislavi, ali ubrzo shvaćamo da tu nema staza za bicikliste pa smo lagano vozili pješačkom stazom. Tu tražimo hotel u kojem ćemo noćiti. Putem uglavnom jedemo sendviče koje nosimo sa sobom, pijemo samo vodu, jedemo i puno voća koje kupujemo na tržnicama u gradovima kroz koje prolazimo.

Bratislava

Bratislava mi je bila zanimljiva jer smo prvo ugledali  tramvaj na kojem je reklama naše vegete. Onda smo na obali Dunava stali na igralište odakle nisam htio otići jer je bilo puno sprava, što za igru, što za vježbanje. Čak je tu bilo i kino na otvorenome. Stari grad bio je pun turista, ali smo ga uspjeli pogledati i fotografirati se kod smiješnih kipova: jedan izviruje iz kanalizacije, a drugi pozdravlja prolaznike sa smiješkom na licu. Saznajemo da taj drugi  predstavlja običnoga i stvarnoga stanovnika Bratislave koji je bio poznat po ljubaznosti i koji je pozdravljao podizanjem šešira kao što kip i prikazuje. Tu je i Novy most čiji vidikovac podsjeća na NLO. Iz daljine gledamo na vrhu brda Bratyslavski Hrad, ali ga nismo posjetili. Budući  je mama  u lošijoj kondiciji, izbjegavali smo bilo koji uspon. A i sutra nas opet čeka vožnja do Beča, 75 km. Još jednom prolazimo ulicama kojima smo došli i pozdravljamo Bratislavu želeći da i ona dobije biciklističke staze kada drugi put dođemo. Uključujemo se na EuroVelo 6 i vozimo nasipom pokraj Dunava. Dunav je jako širok i mutan na tom mjestu.

Šećer na kraju

Ulaskom u Austriju ugodno smo iznenađeni koliko ima biciklista i rolera. I svi te pozdravljaju. Odjednom trava. Sve viša. Teško je voziti. Zaustavljamo se i zaključujemo da je netko okrenuo putokaz, ali se ne damo smesti. Uključujemo GPS,  kaže da skrenemo u šumu. Toga dana  sunce je bilo pripeklo, izgorjeli smo i mama kaže da je baš tako trebalo biti da se malo ohladimo u šumi. Samo što se nismo smjeli zaustaviti jer je napad komaraca  bilo teško izdržati unatoč autanu kojim smo se našpricali. Razgovaramo o kilometraži i tata računa da smo prešli oko 400 km. Ulazimo u Beč, šećer na kraju. U njemu smo obišli Stephansplatz, glavni bečki trg na kojem je katedrala sv.Stjepana, Prater, Schönbrunn u kojem je živjela obitelj Habsburg, Mariahilfer Strasse, najpoznatiju trgovačku ulicu u Beču. Uglavnom, Beč djeluje snažno i bogato zbog starih masivnih građevina. Posebno mi je zanimljivo i to što grad održava i tradiciju pa na jednom mjestu možeš vidjeti najnoviji automobil i staru kočiju uz njega. Vidio sam kako peru ulice  još u sedam sati kad cijeli grad spava i tiho je. Nisam mislio da i ta slika može biti tako dojmljiva. Došlo je i vrijeme povratka. I to nam je bilo zanimljivo jer smo se jedva snašli kupiti karte za vlak, za nas i bicikle, da se prevezemo natrag u Budimpeštu. Ali kako to obično biva, biciklist pomaže biciklistu. Sreli smo jednu gospođu, opremljenu kao i mi, s dvoje djece i smiješnim čupavim psom. Također idu na vlak za Budimpeštu pa nas je uputila da idemo za njima na pravi kolosijek. U vožnji se prisjećamo lijepih trenutaka i krajeva kroz koje smo prošli i primjećujemo da nas nitko nije tražio putovnice ni na jednom graničnom prijelazu ni u vlaku u kojem su nas samo obavijestili da ulazimo u drugu državu. Lijepo i za pamćenje.

Možda ćete se zapitati zašto nismo ovo sve obišli automobilom ili putovali drugim prijevoznim sredstvom. Mi smo probali i vidjeli, sve je pri ruci,  sporije putuješ, ali više vidiš, na svježem si zraku. Dobro se osjećaš jer si ipak izveo jedan podvig. Dani su prepuni slučajnosti, a jedini je plan stići do večeri na odredište da se na vrijeme raširi šator. Volio bih ovo ponoviti. Neko drugo odredište, nova mjesta, ali opet biciklom. Po pedali!

Tibor Kovačević