Osnovna škola Ljudevita Gaja Nova Gradiška
| « Travanj 2024 » | ||||||
| Po | Ut | Sr | Če | Pe | Su | Ne |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | 1 | 2 | 3 | 4 | 5 |
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
Podno Slavče, kraj potoka,
djetinjstvo se moje smije.
Prva ljubav tu se krije,
naše igre, maštarije.
Tu se uči, tu se radi,
slažu dvojke i petice.
Novi život tu se gradi
u školi kraj Šumetlice.
Našu školu mnogi znaju
po slavnome Ljudevitu Gaju.
Daleko se čuje ime
eko-škola Slavonije.
Hoće li sunce zauvijek sjati?
Zlatne haljine na nebu tkati?
Hoće li trava zelena biti?
Svi zdravu vodu želimo piti.
S.O.S. otvorite oči.
S.O.S. zemlja vas moli.
S.O.S. ljubavi treba.
Ona nas hrani i vodi do neba.
Hoće li vjetar donositi kišu?
Il΄ nam se tužni dani pišu?
Hoće li ljubav jača biti
da prirodu zdravu štiti?
S.O.S. otvorite oči…
Hrvatski preporoditelj, književnik, političar, zastupnik u Hrvatskom Saboru te tvorac ilirizma i vođa hrvatskog narodnog preporoda. Ljudevit Gaj rođen je 8. srpnja 1809. u Krapini. Njegova pjesma Još Hrvatska ni propala postala je hrvatska narodna preporodna budnica. Umro je 20. travnja 1872. u Zagrebu.
2. travnja obilježava se Svjetski dan svjesnosti o autizmu. Povodom toga dana ukrasili smo naš hol plavom bojom. Voditeljica Odjela za autizam Nova Gradiška, gospođa Melita Dragić obratila se učenicima i učiteljima naše škole porukom „Danas šutim za autizam“.
Također, 1. travnja (srijeda) Odjeli za djecu s autizmom upriličit će razne zanimljive aktivnosti u središtu našeg grada. Posjetite ih!
Danas šutim za autizam!
Danas šutim u nadi da će moje misli napokon doprijeti do cilja. Šutim za osobe koje ne mogu reći ništa, a znaju i osjećaju sve.
Dugo sam godina glas, krik, osmijeh, očaj, radost i bol.
Ne zanimaju me fine nijanse dijagnoza koje ih izvana određuju. Ne zanima me što je do njih dovelo jer znam da se ne mogu izliječiti.
Ne zanimaju me statistike o kojima me pitate. Moje dijete nije broj, nije dijagnoza, nije društveni problem niti roditeljska sramota. Moje je dijete čista ljubav i teška borba, radost, upornost, najsnažniji vrisak iz dubine.
Zamislite se u njihovoj koži.
Pojačajte zvukove, prenagle pokrete, usputne šumove, nepredvidive reakcije ljudi, lavež psa, škripanje kočnica, lupanje potpetica po asfaltu – sve u isto vrijeme. Osjetite neizdrživu etiketu na ovratniku svoje košulje, grebanje prečvrstog trapera i asimetrično sašiven porub na rukavu koji morate ispraviti. Pokušajte suspregnuti nemir mišića koji vas tjeraju na gibanje, vrtnju, okretanje.
Hodajte tako kroz svijet.
Pokušajte zamisliti strah, ljutnju, radost, čežnju, glad, žeđ, vrućinu, hladnoću, želju za ljubavlju, želju za utjehom.
Nije teško.
A sad zamislite da ništa ne možete iskazati riječima.
Zato danas šutim.
Osjećam bol, ali ne mogu ti reći da me boli. Osjećam strah, ali ne mogu ti reći da se bojim. Osjećam tugu, ali ti je ne prepoznaješ. Osjećam užas, ali ne mogu ti reći zašto vrištim. Razumijem sve, ali ne mogu učiniti ono što tražiš od mene. Čujem sve što govoriš o meni, ali ne mogu ti uzvratiti riječima. Osjećam ljubav, ali ne mogu ti reći da te volim.
Danas šutim jer sam umorna od riječi. Od pogleda, objašnjavanja, okretanja glave. Šutim za sve zarobljene u svome svijetu jer su neodvojivi dio mene.
Povratak |
Ispiši članak |
Pošalji prijatelju
]
