preskoči na sadržaj

Osnovna škola Ljudevita Gaja Nova Gradiška

Login
« Svibanj 2024 »
Po Ut Sr Če Pe Su Ne
29 30 1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31 1 2
3 4 5 6 7 8 9
Prikazani događaji

 

 

"Mozak nije posuda koju treba napuniti,

već vatra koju treba zapaliti" 

(Plutarh)  

- prethodni citati -

Brojač posjeta
Ispis statistike od 7. 3. 2011.

Ukupno: 695211
Ovaj mjesec: 2071
Ovaj tjedan: 772
Danas: 18
GODIŠNJAK

ŠKOLSKA PREHRANA

e-Škole

 

HIMNA ŠKOLE

 

Podno Slavče, kraj potoka,
djetinjstvo se moje smije.
Prva ljubav tu se krije,
naše igre, maštarije.

Tu se uči, tu se radi,
slažu dvojke i petice.
Novi život tu se gradi
u  školi kraj Šumetlice.
 
Našu školu mnogi znaju
po slavnome Ljudevitu Gaju.
Daleko se čuje ime
eko-škola Slavonije.

HIMNA EKO-ŠKOLE

  

Hoće li sunce zauvijek sjati?
Zlatne haljine na nebu tkati?
Hoće li trava zelena biti?
Svi zdravu vodu želimo piti.
 
S.O.S. otvorite oči.
S.O.S. zemlja vas moli.
S.O.S. ljubavi treba.
Ona nas hrani i vodi do neba.
    
Hoće li vjetar donositi kišu?
Il΄ nam se tužni dani pišu?
Hoće li ljubav jača biti
da prirodu zdravu štiti?
 
S.O.S. otvorite oči…

EKO KODEKS

DIJAMANTNI CERTIFIKAT

LOGO STOP NASILJU

LJUDEVIT GAJ

Hrvatski preporoditelj, književnik, političar, zastupnik u Hrvatskom Saboru te tvorac ilirizma i vođa hrvatskog narodnog preporoda. Ljudevit Gaj rođen je 8. srpnja 1809. u Krapini. Njegova pjesma Još Hrvatska ni propala postala je hrvatska narodna preporodna budnica. Umro je  20. travnja 1872. u Zagrebu.

Obrazovanje

 

 

 

 

Naslovnica
Povratak na prethodnu stranicu Ispiši članak Pošalji prijatelju
Međunarodni dan pjesništva
Autor: Marinela Banovčić, Dinko Šimić, 17. 3. 2015.

Prvog dana proljeća 21. ožujka obilježavamo  Dan pjesništva i rođenje Ivana Gorana Kovačića, hrvatskog pjesnika, pripovjedača, prevoditelja.


Od 1994. u njegovom rodnom mjestu  Lukovdolu  ( Gorski kotar ) održava se manifestacija Goranovo proljeće pri čemu se dodjeljuju nagrade Goranov vijenac i Goran za mlade pjesnike. I. G. Kovačić rođen je 21. 3. 1913. godine , a tragično preminuo 12. 7. 1943. U poemi Jama predvidio je vlastitu smrt.

Donosimo legendu Zvonce.

 

          ZVONCE

Iz tmurna neba lepršao je bijeli meki sniježak. Sva se polja zabijelila, slamnati se krovovi ogrnuli snježnim pokrivačem, a klonulo drveće s raširenim granama požudno hvatalo pahuljice vunaste i meke. I drveni se tornjić seoske crkvice zabijelio, a maleno se zvonce zanjihalo i streslo sa sebe zapuhani sniježak. Kolike li su ptičice našle u zvoniku topline, a kolike smrt!... I tada se zvonce zanjihalo i razlijeglo snježnim obroncima turobni glas. Ljudi se čudili toj zvonjavi, a neko plavo dijete reče: da to zvone nebeski anđeli...

Svijet nije zapamtio takove zime. Drveće se zamrzlo, tek je zakićeno divnim kristalnim injem. Po putovima padale su siromašne ptičice zaleđenih krila, a jadne srne i zecovi nađoše strašnu smrt u dubokom šumskom snijegu. I ono plavo dijete ostalo je bez roditelja i tumaralo bijelim putovima, a strašna snježna vijavica zakopala ga pod malenom jelom, koja ga sjećala na proljeće, na mrtvu majku... I on je poletio s ptičicama u rajske dvore... Sjedio je zatrpan snijegom, sklopljenih ručica, modar od zime. Tako ga nađoše ljudi...

... Te je večeri zvonce tužno jecalo, tužnije nego ikada. Nestalo je srebrenog mu glasa, a metalna zlaćana boja pomodrila od zime. Iste večeri rasprslo se modro anđeosko zvono... Pričalo se da je puklo u žalosti za siromašnim plavim dječakom. I ljudi zakopaše zvonce pod istu jelu pod kojom je umrlo dijete ležalo. Spavali su u jednom grobu. Koliko se puta čulo neko rajsko zvonjenje pod mladom jelom, vrh koje je ležao bijeli snijeg. Prepoznali su glas zvonca s drvenog tornjića. Plavi je anđeo zvonio s njime...

... Osvanulo je proljeće. Lastavice kruže oko zvonika i čude se: nestalo im malog prijatelja — zvonca. Novo veće zvono njiše se na tornjiću i bruji. Nema više onog nježnog srebrenog glasića... Cvijeće se šareni i miri čarobnim mirisom. Zlaćane pčele i šareni leptiri ljube ga. Djeca se igrala pod onom malenom jelom na kojoj pjevaju mali četinari prekrasnih boja. Pod njom se njišu na ovisokoj zlatnozelenoj stabljici dva prekrasna cvijeta, dva modrikastoljubičasta zvonca. Bumbar je pjevajući sjeo na jedno i svojom ga težinom prignuo drugom — i oni se zagrliše...

Jedno je dušica dječakova, a drugo je modro zvonce s crkvice. Mnogo je prohujalo godina, a plavi je cvijetak ostao "zvonce". (I danas se tako zove.) Cijelo se proljeće, ljeto i jesen, pa sve do zime leluja na lahoru...

... Ali kada dođe ljuta zima sakrije se u utrobu zemaljsku, a ljudi opet čuju tajanstveno zvonjenje modrog anđeoskog zvonca...

Izvor: Wikisource                                                                              

                                                                                                        Web novinari





[ Povratak na prethodnu stranicu Povratak | Ispiši članak Ispiši članak | Pošalji prijatelju Pošalji prijatelju ]
preskoči na navigaciju